Eugen Buktenica
Eugen Buktenica Đenko rođen je u Grohotama na otoku Šolti 26. studenoga 1914. godine, od majke Antice rođene Gomoić (umrla 1934.) i oca Josipa. Kršten je imenom Eugen (ime Eugen dobio je jer mu je otac pet godina plovio na brodu Princ Eugen) i Nikola. U rodnim Grohotama završio je šestogodišnju pučku školu. Zajedno s majkom i sestrom Marijom – Terezom živio je u zajednici s obiteljima svojih stričeva, Antona i Šimuna, koji su se bavili zemljoradnjom i ribarenjem. Život u zajednici nije mu bio lak, ali je u ono vrijeme živjeti u zajednici bilo nužno. Otac mu je dosta vremena proveo u Argentini i po svijetu, a po povratku iz Argentine zaposlio se u Dubrovniku, gdje je i umro 1936. godine.
Eugen se od rane mladosti morao suočiti sa životnim izazovima i iskušenjima. Životni suputnici bili su mu motika i veslo, a gajeta „Argentina“ koju mu je otac kupio po povratku iz Argentine postala mu je drugi dom. Đenko je bio ponizan i strpljiv pa je sve poslove u zajednici izvršavao bez pogovora. U djetinjstvu i u mladosti bio je povučen i dobroćudan, potpuno različit od ostale grohotske djece i mladeži. Ta njegova posebnost bila je nagovještaj njegova novog sutra.
Jedne godine, prije II. svjetskog rata, Đenko je pomno promatrao poljskog turista-slikara i napajao se čarolijom njegovih boja. No, spomenuti rat priredio mu je, jednako kao i ostalim Šoltanima, velike nevolje. Morao je napustiti rodni prag. Nijemci ga s mnogim Šoltanima krcaju u „vagone smrti“. Sretne okolnosti i zauzeće Šoltana u ondašnjoj „vlasti“ zadržale su ga u Zagrebu, gdje je prebolio tifus i dočekao kraj rata. Šetnje Zagrebom i razgledavanje izloga s umjetničkim slikama, umnožile su u njemu davno upijenu čaroliju boja.
Po povratku na Šoltu 1946., počeo je slikati. Najprije olovkom, pa tušem i vodenim bojama. Eugenovo zanimanje za slikarstvo zapazio je Filip Dobrošević iz Donjeg Sela, polaznik umjetničke škole. Povezao ga je sa svojim profesorom Antom Kaštelančićem koji mu daje prve poduke. Eugen je svladao slikarsku tehniku „ulja“. Stric Jerolim iz Amerike opskrbljuje ga s uljanim bojama i prvim platnima. U selu nije više samo poseban i povučen, sad je i čudak, za mještane, prijatelje i rodbinu. No, Eugen se znao nositi s malomišćanskim mentalitetom, znao se nositi s neslaganjem rodbine. Kad su stričevi radili i on je radio, kad su stričevi odmarali, on je slikao.
Njegova posebnost u načinu življenja postaje posebnošću i njegova slikarskog sloga. Posredstvom Seljačke sloge put ga opet vodi u Zagreb gdje upoznaje Ivana Generalića, Rabuzina, Bahuneka...elitu hrvatske naive. Druženje s već afirmiranim slikarima naive nije utjecalo na njegov likovni izričaj. Od brojnih opasnosti zanata iskrenost i nevinost čuvale su njega i njegov dar čudesnim ogrtačem, kojemu ništa, ni u vremenu ni u prostoru, nije moglo naškoditi.1 Eugena, čudaka, sad prihvaćaju svi, mještani i rodbina. Svi mu se dive, jer je postao poslanik svoga roda i svoga škoja.
Tonko Maroević (Split, 1941.), akademik, doktor znanosti, hrvatski pjesnik, esejist, prevoditelj, istraživač suvremene hrvatske umjetnosti, autor niza monografija o hrvatskim slikarima, likovni i književni kritičar.
''Otkad sam vidio Ribarski konvoj (1995., o.p., u stalnom postavu Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti u Zagrebu), a to je bilo vrlo davno, imam dojam da nitko nije uspio uhvatiti milinu i pitominu domaćega krajolika kao što je to pošlo za rukom neukom i nevještom ribaru i težaku sa Šolte – slikaru Eugenu Buktenici. Naravno, ne potcjenjujem dinamične i dramatične vizije sličnog okružja kakve načiniše Job i Kaštelančić, a još manje se mogu odreći istančane idiličnosti Plančića ili sjetne atmosferske punine Vidovića, koji srednjodalmatinskim marinama pokloniše znatan dio svojega neospornog talenta i golemog univerzalnog iskustva.
Ali, Buktenica je pristupio motivu kao da to čini prvi put, kao da ga do tad nitko nije gledao ni vidio i doista mu je uspjelo ostvariti čudo izvorne vizije, ponašati se poput pjesnika, ''čuđenja u svijetu'' te naći lirski ključ koji otvara vrata naizgled otajnih, dotad neiskazanih, a mnogima bliskih doživljaja. I nije mi neobično niti zazorno povezati ga s najvećim hrvatskim slikarima (kakvi su prethodno spomenuti) kad je riječ o predstavljanju uske i tople zavičajne parcele jer je po svojim najboljim djelima Buktenica apsolutno originalni i autentični likovni tumač mora pred otokom, kamena na zemlji, neba nad morem.
Naravno, Ribarski konvoj me privukao u mojim mladim danima i stoga što sam donekle dijelio isti prostor i ambijent, što sam poznavao šoltanske uvale i brački i hvarski kanal, jer sam gotovo svakog tjedna u djetinjstvu prolazio tim morskim putevima. Nisam mogao biti ravnodušan ni na činjenicu što je moj renesansni zemljak, sugrađanin Petar Hektorović u svojem Ribanju i ribarskom prigovaranju dolazio, tragom voljenoga Marulića, u Bukteničin Nečujam, te što je i na velikog vremenskoj, povijesnoj distanci (barem do kraja pedesetih godina) duh podneblja i izgled lokaliteta bio jasno prepoznatljiv. I Buktenica se katkad pozivao na Marulov boravak jer to daje dignitet mjestu njegova življenja i djelovanja, no on s našim ''začinjavcima'' kao da ima i bližih srodnosti jer ga karakterizira prvotnost, čistoća i svježina izraza.
Gledajući danas Ribarski konvoj još uvijek me zadivljuje njegova jednostavna uvjerljivost. Bez ikakvih specifičnih znanja i vještina, slikar je podijelio more i nebo u proporcijama ''zlatnoga reza'', postavivši između njih valoviti obris planinskog lanca u pozadini. Uz pregledne i razgovjetne planove tih triju elemenata (zraka, zemlje i mora) paralelno s obzorjem rasporedio je tri međusobno i jednako obojena povezana ribarska broda: najveći plovi prvi i u njemu je mreža, a dva manja ga slijede, kojima na pramcu stoje plinske svjetiljke za noćni lov. Posada je neravnomjerno razmještena: u prvom su leutu četiri čovjeka, u drugome dva, a u posljednjemu je posada od tri člana, a sve su to neizdiferencirane male tvrde figurice, izrazito profilnog stava i sa šeširima na glavi (crne, bijele i plavkaste boje).
Skromnost sadržaja iskazana je krajnjom sažetošću sredstava. Planina u pozadini služi kao ujednačena kulisa, a tri broda u nizu kao da su izrezana iz kartona, potpuno su plošno tretirana i u istoj ravnini nanizana, s tim da su im i međusobni razmaci i razmaci od rubova slike simetrično odmjereni. Dapače, vodoravne bijele crte gornjih brodskih rubova ''rimuju se'' s tek nešto pokrenutijim bijelim linijama valova što prate plovidbu, stvarajući posred kadra izraziti ritam bijelih poteza, gotovo ornamentalnih svojstava. Uz sve te stereotipije i monotonije (uz veliki format) slika nas se doimlje kao monumentalna kompozicija, ponajprije zbog elementarnosti odnosa, zatim zbog ''dijalektike'' velikoga i maloga, kozmičkoga i ljudskoga (pa i neserijskih razlika u postavu ljudi, u naborima planinskoga grebena). Ali, bitni učinak slike je u kolorističkoj domeni, u tri tipa plavetnila: od morskog ultramarina do nebeskog azura, s prelazima raznih tonova modrila po planinskim padinama, a možda još i više u dodatnom kontrastiranju s tamnozelenim površinama brodske oplate i akcentima smeđe mreže ili pak ljubičaste sjene u moru.
Mogli bismo možda govoriti i o trostrukosti Bukteničina duktusa, o tri tipa nanošenja boje na podlogu (u početku najčešće na tvrdi lesonit, kasnije uglavnom na platno). Djelo Ribarski konvoj u tom je pogledu također amblematično jer je slikar upravo nagonski došao do toga da svaku tvar diferencira specifičnom fakturom: moćno, pokrenuto, valovito more predstavio je kratkim temperamentnim potezima, planine je oslikao dugačkim kontinuiranim zamasima miješanih slojeva, a plohe brodova i spokojnoga neba ispunio je ravnomjernim nanosima istoga tona. Ali, u tvarnosti Bukteničine boje postoji jedna evidentna konstanta, a to je upotreba bijeloga, korištenje ''cinkvajsa'' priređenoga s lanenim uljem kako bi se uvećala emanacija svjetlosti i kako bi svaka površina dobila na prozračnosti i lakoći. Po dominanti bjelila ili razblaženih nijansi čitavog kromatskog registra, Eugen Buktenica je i doslovno anima candida (bijela, to jest nevina, bezazlena, čestita duša), ako hoćete: pravi i nesimulirani naivac.
Predugo smo se zadržali na jednoj slici, na jamačno prvoj koju je naslikao, ali onoj koja svakako spada među inkunabule i među apogeje umjetnikova opusa. Čak i da nije ništa drugo učinio, vjerujem da bi Eugen Buktenica imao svoje mjesto među našim neškolovanim, samoniklim autorima, a već u svojoj prvoj fazi, pedesetih godina, on je naslikao još niz remek-djela i praktički zaokružio tematske registre, jer su se njegove najuspjelije slike uvijek odnosile na lokalno okružje, na svakidašnji rad i rijetke prigode mjesnog zabavljanja, na građevine i ljude rodnoga otoka, a rijetki izleti u druga ikonografska područja (kao što su religiozni motivi ili pokušaji historijskog slikarstva) završavali su gubljenjem nužne sabranosti i gotovo zloporabom dostignute morfologije. Ali, na čvrstom terenu Grohota, u antejskom dodiru sa zemljom i morem zavičajnog arhipelaga, ostvario je višekratno vrhunske domete i ostavio svijetli trag koji neće lako potamnjeti...''
''...Premda se vertikalna simetrala može povući na većini Bukteničinih kompozicija, a horizontalna podjela takoreći odgovara principima prostorne artikulacije srednjovjekovnih primitiva (donju trećinu kadra zauzima ravno rezani pojas tla, srednje područje rezerzvirano je za naraciju ili ekspoziciju zbivanja, a gornja trećina najčešće glumi nebeska prostranstva), postoji ipak nemali broj slika s kompozicijskim varijacijama ili malim značajnim dopunama. Eto, Ptičar (1957., o.p., stalni postav Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti u Zagrebu) jest situiran posve centralno i stol sučelice jednako je udaljen od rubova slike, ali su krletke na stolu nejednako velike i desna ima dva kanarinca (za razliku od lijeve s jednim jedinim), no, za kompenzaciju, dva su slobodna goluba na stolu pomaknuta ulijevo, a uz njih i cvjetni aranžman, sjemenke i crvena tabla...''
''...Iz šturog pregleda dominantnih rješenja, evidentno je da Eugen Buktenica nije raspolagao inventivnošću ili, još manje, vizionarnošću, već da je pronašao jednostavan, ali efikasan ''patent'' fiksiranja poznatih situacija. Međutim, način izvedbe svjedoči iznimnu prisnost s motivom, a koloristička profinjenost i nježnost daje njegovim radovima neosporno kreativno značenje.
Spominjali smo već svojevrsni basso continuo bijele boje, a trebali bismo dodati kako se bjelilo ne iskazuje i očituje tek u razblaživanju drugih kromatskih partija nego i kao čista radost i vedrina. Razumije se, na Bukteničinim sredozemnim krajolicima nema snijega, ali kao da nema ni zime nego traje neko vječno proljeće. Brojne su slike s rascvjetanim stablima, s krošnjama razbuktalim od bijelih latica, što poput mane padaju po tlu, ispunjavajući površinu svijetlim isijavajućim točkicama. A i njegovo more ne samo što povremeno reflektira smirene i idilične zemaljske prizore nego kao da je prozračno od druženja s (dakako, bijelim) oblacima i, možda još više, od prihvaćanja neke edenske, nebesne prvotnosti i prozirnosti – neskrivenosti fenomena. Stoga kao vrhunski kompliment udjeljujemo tvrdnju da mu je more boje neba, a otok oblika arhetipa.
Nikad neću zaboraviti davne dane kad sam s prijateljem, pjesnikom Ivom Bilankovim, posjetio Đenkovu kuću (''atelje'') u Grohotama. Poznavao sam prije toga relevantan broj njegovih slika, posebno mitski Ribarski konvoj, ali susret sa slikama na mjestu njihova nastanka i s autorom u autentičnom ambijentu, ostat će mi kao iznimna potvrda o jedinstvu djela i osobnog nadahnuća. Bilo je, naravno, manje uspjelih radova, dosta deskriptivnih, faktografskih ili folklorno zamišljenih platna, ali nije bilo laži ni špekulacije. Priprosti i duševni Eugen Buktenica razoružavao je namjernika svojom čistoćom i naivnošću, dobronamjernošću i nespretnošću, nehotičnim humorom i upravo dječjom otvorenošću. Gotovo sve to možemo prepoznati i na njegovoj stvaralačkoj ostavštini, a istina njegova bića verificirana u nadahnutim djelima postaje s razlogom slikarskim znamenom Grohota, Nečujma, Šolte, pa i cijele Dalmacije, južne Hrvatske, Sredozemlja.''
More boje neba, slikarstvo Eugena Buktenice (2001.)
''Najradije slikam more s lađama, brodovima, galebovima, suncem...''. Ovom je rečenicom Eugen Buktenica sažeo svoje viđenje vlastitog slikarskog rada, potvrdivši jednu od teza kako se njegov rad može okarakterizirati kao ''prostodušni realizam''. Ovakva je kvalifikacija stanovita protuteža afektivnim težnjama naraciji ili pak anegdotizmu koji su u cijelosti obilježili hrvatsku naivu sjevernjačke provenijencije, a koja je baš na tim zasadama izgradila znatnu dopadljivost, a time i recepciju kod publike, a i kritike. ''Katkad u mašti stvorim neki prizor koji prenosim na platno, no i u takvim slikama uvijek je prisutan poneki detalj iz mojega malog svijeta u kojem živim.''
I baš u tom malom svijetu u kojem je živio lišen svake fantazmagorije, pa i lirizma hlebinske škole, a upravo to ga je očuvalo i od svake komercijalizacije. Taj nedostatak stanovite ''dopadljivosti'' oslobodio ga je pogubne komercijalizacije, te ga je nekako ostavio u određenom rezervatu, koji nije imao samo dobre strane izolacije.
Buktenica je stvarao nagonom, oslobođen kontrole razvijene umjetničke svijesti. Stoga je pitanje koje je 1970. godine postavio Grgo Gamulin – da li je ta silna naivnost prednost ili nedostatak?... - dovoljno kazuje kako je i ugledni profesor bio zatečen – danas dobro vidimo – izuzetnom odlikom. Ali, Gamulin je, kao izvorni Mediteranac, morao apostrofirati Bukteničino ''otkriće mediteranske vedrine'', iako je bio u valorizacijama skloniji sjevernjačkoj fantazmagoriji. Zbog ''silne naivnosti'' i danas nam se čini kako je Buktenica nepravedno bio ''potisnut'' u recepciji, baš zbog izostanka svake komercijalnsti u svojim vizijama, iako je neko lijepo zamijetio kako na tim djelima nema ni jedne rupice mraka.
Bukteničin je ''izričaj bez bunta'' u opoziciji ''zemljašima'', Mrazu ili Generaliću na primjer, kao i cijeloj hlebinskoj školi. Naime, svatko tko je imao priliku biti u blizini Eugena Buktenice mogao je osjetiti baš njegovu naglašenu bezazlenost koja je bila u tolikoj mjeri zamjetna i začudna da je teško usporediva; mnogima se stoga činio čudakom, osobenjakom ili čak pomalo hendikepiranom osobom. Mnogi su i svjedočili o toj njegovoj ''anđeoskoj'' karakternoj osobini, a koja ga je i mogla očuvati tako koherentnim u moralnom pogledu, baš kao i u dimenziji slikarskog rada.
Slikajući pedesetak godina more i cvijeće, a što je najviše volio kao teme prema vlastitom svjedočenju, bez veći kvalitativnih oscilacija i morfoloških pomaka, potvrđuje, kako je lijepo rekao don Bezić, autorovu ''istinsku bezazlenost''.
''Glavno od svoje slike stavljam da bude u sridi.'' Ovaj naputak autora govori o shvaćanju jednostavnosti kompozicije koja je gotovo uvijek simetrična, te se odlikuje primarnošću u dijeljenju scene, rasporedu protagonista te slijedu hijerarhije...''
Primjerice, na kompoziciji Brodovi u luci (1979.) sve je plavo kao što je plavo nebo i kao što je plavo more, a to plošno naneseno plavilo je učestalo ispresijecano prugama bijele boje. Time se na simplificiran način postiže učinak trenutačne impresije ljetne svjetlosti, što se slično ponavlja i u kompoziciji Mali pastiri (1973.), tri bijela cvjetna stabla, tri pastira u plavim odorama, pet bijelih i dvije crne ovčice u zelenoj makiji...takav je Bukteničin Eden, koji je nosio u svojem dugogodišnjem životu i stvaralaštvu.
Budući da je Buktenica bio izrazito religiozna, čak štoviše možemo kazati bogobojazna osoba, zanimljivim nam se čini izostanak religioznih tema, pa čak i bilo kakvih religioznih simbola. ''Nema takvih detalja iz mojeg malog svijeta...'', kaže umjetnik, jer predmnijevamo, jednako kao što je poštovao auru svakog svojeg sugovornika, njegovo štovanje Boga nadilazilo je bilo kakve pokušaje likovnim predodžbama.
Poznata je činjenica da je Eugen Buktenica, iako vazda sam, bio izrazito društvena osoba, pa je rado i često boravio na slikarskim kolonijama. Jednom zgodom kada je otišao na počinak, grupica mladih kolega je replicirala njegovu sliku koju je netom ostavio na štafelaju. Dakako da su s nestrpljenjem dočekali jutro kako bi vidjeli Đenkovu reakciju...ali ih je većma iznenadio. Pred ovećim auditorijem uzeo je ''svoju'' sliku pod mišicu govoreći...vidi, vidi, podvojila se, pa sad kada ste dvije, jedna ostaje meni, a jedna za koloniju!''
Riječ suurednice iz Monografije, 2001.